MISLAV PATRLJ, KAMENMOST

Mislav Patrlj je zbog svojim mnogobrojnih humanitarnih akcija izabran za Pravo lice Imotske krajine.  Pomaganje ljudima, ali i životinjama sastavni je dio njegovog života, a zbog sposobnosti “šaputanja” životinjama prozvan je i imotskim dr. Dolittleom.

Kako ste se počeli baviti humanitarnim radom i inicirati akcije?


Kao ratni veteran i bivši vojnik vjerovatno sam zakletvu domovini doslovno shvatio – služiti i pomagati. Još kao dijete nisam mogao vidjeti gladnu ili napuštenu životinju i mislim da se s time rodiš. Još u vojsci sam inicirao pomoć za ljude na bolovanju, a kasnije i kao trener košarke humanitarne i ekološke akcije. Pojavom epidemije 2020. opet je to proradilo kad sam zajedno s ekipom i ljudima koji su donirali potrepštine podijelio bogate pakete (većinom namirnice) za 80 obitelji.

Koliko je teško inicirati akciju? 

Akciju samo treba pokrenuti jer naši ljudi imaju srce kao nitko! Gruda se lako pretvori u lavinu… Nisam od onih koji samo kažu “jadan ovaj sirotan” već pokrenem nešto odmah. Ne mislim, bez lažne skromnosti, da sam nešto posebno napravio, samo sam u djelo pretvorio ono što nas vjera uči.

Koliko su ljudi u Imotskoj krajini zainteresirani za pomaganje?

Ljudi koji misle slično odmah su mi se pridružili osjetivši u sebi ono najplemenitije. Svoje vrijeme, volju, novac itd. su zajedno sa mnom dali Kristina Lončar, Sofija Lelas, Bobo Budimir, Kata Krčmar, Dijana Kukavica, Dražen Šimić, Bruno Rebić, Nota Topić i još mnogi koji su mi davali snage kada bi mi umor pokucao na vrata.

Možete li nam navesti neke od primjera gdje ste pomogli nekim obiteljima i uljepšali im život? Kakve su bile reakcije tih ljudi?

Konkretnim građevinskim radovima pomogli smo obitelji Bajić (promjena krova i otvora na kući, novi frižider, tv i ogrjev), obitelji Vrabec u Đurđevcu gdje je najviše povukla Kristina Lončar, a u tijeku je izrada montažne kućice za baku Milku koja je živjela u nehumanim uvjetima. Još puno obitelji smo pomogli i u kućanskim radovima, hrani, namještaju itd. A reakcije su uvijek jednake – velika zahvalnost.

Na području nekadašnje farme “Agrokoka” sada pasu vaše životinje. Kakav je život poljoprivrednika i je li moguće živjeti od zemlje u imotskom kraju?

Što se tiče farme, to je ljubav i san iz djetinjstva. Težak posao, nažalost teško isplativ trenutno, ali kada nešto voliš i to radiš i ne shvaćaš to kao neki posao.

Prozvali su vas dr. Dolittleom. Možete li nam otkriti kako se sa svojim životinjama “sporazumijevate”?

To tzv. šaptanje je samo ljubav, a kao što sam već rekao sa životinjama jedino tako i možete komunicirati. Srcem😉