Naše ovomjesečno Pravo lice Imotske krajine je Matea Kolovrat iz Imotskog. Njenim medaljama se ne zna broja, a najznačajnije titule koje nosi su svjetska i europska prvakinja te olimpijska viceprvakinja u konkurenciji gluhih. Svoj sportski put započela je u Imotskom, a trenutno trenira u Splitu.
Ova inspirativna sportašica iznimno je uspješna u borilačkom sportu taekwondou unatoč oštećenju sluha, stoga je njen uspjeh prekrasan poticaj svim osobama s invaliditetom da usprkos ograničenjima s kojima se suočavaju uz svoje talente mogu zasjati u sportu i životu.
Odakle strast i ljubav prema Taekwondou, otkad si u tom sportu?
Kada sam imala šest godina, otac me odveo na prvi trening. Tada naravno nitko nije mogao ni pretpostaviti da ću i nakon 16 godina biti u tom sportu.
Koliko je sport sastavni dio tvog života, koliko često treniraš i koliko turnira u prosjeku godišnje imaš?
S obzirom na to da treniram svaki dan dva do tri puta i pomažem treneru u vođenju treninga jedne vrtićke grupe, gotovo da sam stalno u dvorani. Također, klub me je upisao u program Sportskog učilišta gdje bih trebala nakon dvije godine i petnaestak ispita postati trenerica taekwondoa. Jednostavno, trenutno mi je taekwondo najveća obveza i preokupacija, ali i zadovoljstvo. Što se tiče broja turnira – kada sam bila kadet i junior, sudjelovala sam na petnaestak, možda i više turnira godišnje. Sada je broj turnira nešto manji, ali su puno zahtjevniji i udaljeniji.
Proputovala si gotovo cijeli svijet. Što te se najviše dojmilo?
Ne znam što bih izdvojila. Nekada vidim samo aerodrom, hotel i dvoranu, pogotovo u posljednje vrijeme kada su stalno neke mjere i izolacije. Nekako mi ove udaljene države kao što su Turska, Iran, Estonija ostanu više u sjećanju. Sada sam trebala ići na turnir u Saudijsku Arabiju, ali sam ga preskočila zbog lakše ozljede.
U vrijeme novih tehnologija, koliko je sport dalek generacijama koje dolaze?
Možda je to i prednost – putem novih tehnologija puno je lakše i brže doći do mladih i pokazati im dobre strane sporta.
Što bi izdvojila kao svoj najveći uspjeh?
Sigurno su dva svjetska i jedno europsko zlato te olimpijsko srebro na prvom mjestu. Ovo nedavno srebro s jakog G1 turnira u Estoniji također mi je izuzetno značajno. Smatram da je veliki uspjeh što se borim i u regularnoj konkurenciji i konkurenciji boraca sa oštećenim sluhom u čemu mi posebno pomaže Hrvatski sportski savez gluhih. Osim tih navedenih imam stotinjak medalja s raznih turnira, državnih prvenstava i sl. Sve medalje su mi drage, ali posebno pamtim prvo zlato s turnira u Lekeniku kada sam imala osam godina.
Sastavni dio sporta su i porazi. Kako se nosiš s povremenim padovima u formi?
Svaki poraz te zaboli i nitko ne voli gubiti. Naravno, ovisi i o načinu na koji izgubiš. Ako sam dala sve od sebe, a protivnica je jednostavno bila bolja, onda mi je lakše. Najgore mi je ako izgubim bitnu borbu od protivnice koju sam mogla pobijediti i ako nisam zadovoljna sa svojom izvedbom.
Koliko si kvalitetno mogla trenirati u malom gradu kakav je Imotski?
TKD Imotski je fantastičan klub sa izuzetnim trenerima i obiteljskom atmosferom. Super je što imaju svoju malu dvoranu i mogućnost za više termina i grupa. Što se tiče kadetske pa i juniorske konkurencije, borci iz Imotskog su apsolutno među najboljima u Hrvatskoj. Međutim, razlika se ipak stvori kada se prijeđe u seniorsku konkurenciju koja zahtijeva treninge više puta na dan, jake sparinge i turnire koji su diljem svijeta i koji puno koštaju. Tu se ipak uvjeti ne mogu mjeriti s mojim sadašnjim klubom, TKD Marjan gdje imamo na raspolaganju svoju teretanu, dvoranu, nutricionista, fizioterapeuta, spariram s europskim, svjetskim i olimpijskim prvacima, a treniraju me treneri koji su među najboljima na svijetu.
Imaš li u našem gradu „nasljednika“ u sportskom smislu? Ima li Imotski taekwondo budućnost u novim generacijama?
Pratim TKD Imotski na društvenim mrežama, a i svratim do dvorane kada sam u Imotskom. Klub radi odlično, imaju veliki broj djece i samim tim uvijek se netko istakne. Ponovno Imotski ima jako dobre borce u mlađim uzrastima i nema straha za budućnost taekwondoa u IM.
