Vesna Ujević iz Krivodola, slikarica, pjesnikinja i humanitarka izabrana je za Pravo lice imotske krajine za plemeniti mjesec prosinac. Svojim mnogobrojnim talentima i nesebičnim pomaganjem najbolje demonstirara velikodušnost i dobrotu kojom odiše ovo blagdansko vrijeme.
Kao i svake godine, ovo blagdansko vrijeme u Imotskom, obilježe božićni čestitari. Recite kako je nastala ideja o čestitarima i što je cilj vašeg čestitanja?
Čestitare, po uzoru na pjevače Betlehemske zvijezde u Njemačkoj, pokrenuo je jedan od naših bivših imotskih župnika fra Ante Babić i „uvalio“ ih meni. Počela sam pratiti prvu grupu čestitara prije dvadeset godina ne misleći da će ta aktivnost potrajati. Bilo je zgoda i nezgoda, uglavnom je s djecom uvijek zanimljivo. U to vrijeme sam i kroz godinu organizirala druženja s djecom i razne radionice, radove bismo prodavali i prikupljali novac za dobrotvorne svrhe. Prve 2-3 godine čestitari su u svom božićnom pohodu prikupljali sredstva za potrebe u župi potom za djecu u Gornjoj Bistri, za vukovarsku crkvu. Tek nakon nekoliko godina fokusirali smo se na misije i to uglavnom za franjevačku misijsku zajednicu Bukawu u Kongu gdje djeluju sestre iz naše provincije. U ovom trenutku školujemo više od dvadesetero djece, ne mi, nego svi oni koji ubacuju u naše kasice zajedno s nama. Kako i u našoj župi ima puno potreba, pomažemo i u domaćim potrebama.
Što Vas je ponukalo na humanitarni rad? Proveli ste mnogobrojne humanitarne akcije i pomogli mnoge ljude u Hrvatskoj, ali i u Africi.
Ne mislim da sam neki veliki humanitarac. Ako primijetim da je netko u nevolji, nastojim pomoći koliko mogu, često uključim i svoje prijatelje, kako u domaćim akcijama, tako i za misije. Misijama smo svi zajedno dosta pomagali i još pomažemo kroz kumstva. Prijašnjih godina smo često imali prigodne prodaje za pomoć misijama. Sada svi prodaju za razne svrhe pa da ne bude previše, od toga smo odustali, jer ipak smo mi mala sredina.
Osim što se bavite humanitarnim radom, slikate, pišete pjesme, krojite, uređujete slikovnice i mnoge druge stvari. Što vas inspirira na tako veliko stvaralaštvo? Kako ste otkrili svoj prvi umjetnički izričaj?
I slikam i pišem od djetinjstva. Iz toga su proizišle i druge kreativne aktivnosti. Valjda je to nešto u meni, jače od razuma. Razumnije bi se bilo baviti aktivnošću koja doprinosi ekonomskoj i egzistencijalnoj stabilnosti, možda bih u tom slučaju mogla više i pomagati, ne znam. Uglavnom sam navikla funkcionirati u „svaštarenju“, zabavno je, izazovno. Jedno vrijeme sam imala restorančić koji je prilično dobro radio. Sve je to išlo kako treba dok nisu proradili „umjetnički izvori“. Najprije su se u jednoj fazi gosti morali naviknuti na stol s pisaćim strojem i papirima. Nakon toga se pola restorančića prometnulo u atelje, pa su uz jelo, gosti iz dana u dan pratili nastajanje slika. Nekima je to (meni) bilo normalno, a neki dan-danas misle da mi nisu sve daske na broju.
Poznati ste u svom kraju po njegovanju pisane tradicije i osnivanju poučne staze Tina Ujevića. Trenutno se provodi i kampanja za prikupljanje sredstava za osnivanje Kuće imotske riči, zašto je to važno za imotski kraj?
U našoj zemlji je kultura najveća sirotinja, a to važi i za Imotsku krajinu. Kultura je sirotinja na više načina: ona je ekonomska sirotinja, uz to je zapuštena i zanemarena, prezrena. Ljudi ne shvaćaju da bez kulture koja je opće duhovno dobro, nemamo ništa, nemamo identitet, nemamo duhovnu podlogu iz koje se rađa kreativnost, a bez kreativnosti nema ni te toliko naglašavane stabilne ekonomije. Bez kulture nema kritičkog i hrabrog mišljenja, odatle dolazi duboka moralna kriza cijelog društva i ubrzani put prema jednoumlju. Naši su stari u nemogućim uvjetima gradili i stvarali, ako nisu znali čitati, pamtili su i usmenim putem prenosili znanja, poeziju, vjerske istine… Nisu prihvaćali servirana mišljenja nego su znali razmišljati i donositi zaključke, bili su mudri. Ruke majki i očeva na teškim žuljevima svojih ruku školovali su djecu, uz mnoga odricanja. Danas se ljudi ne žele odricati u ime viših ciljeva, ili ne znaju, nema ideala. Zato je Kuća imotske riči važna, pokazati na okupu, nama samima, ponajprije pisanu baštinu imotskog kraja, ali i živote autora. Uglavnom su to životi življeni za ideale, za ciljeve koji nisu samo „use, nase i podase“.
Što je po Vama najvažnije za kulturni i društveni razvoj Imotske krajine?
Kad se njiva zapusti, na njoj izraste šikara. Da bi se zemlja opet oplemenila, potreban je naporan rad, treba iskrčiti šikaru, kopati, orati i sve to nekoliko puta prije sjetve. Takva je situacija u kulturi. Treba puno rada i truda, mijenjati svijest je napornije od krčenja šikare. U tijeku je kampanja „Kuća imotske riči“, kampanju su poduprijele samo dvije male škole s područja Imotske krajine i jedan gimnazijski razred jer je razrednica htjela potaknuti učenike na razmišljanje o važnosti kulture i baštine. Nekoliko nastavnika i profesora je osobno podržalo kampanju. Možda sam trebala uputiti dopise ravnateljima s molbom da pokrenu neke akcije, ali nisam. Uglavnom, treba nam puno više razrednica poput spomenute.
Imotski ima puno kreativnih ljudi i trebalo bi im dati prostora, a prije svega uvažavati kreativnost.
I za kraj, jeste li u rodu s Tinom Ujevićem?
Moji pretci su sigurno bili u rodbinskoj vezi s njegovima, ali je rodbinska veza nakon nekoliko generacija prestala.
