U studenom koji je ujedno i mjesec udomljavanja, razgovarali s bračnim parom iz Imotskog koji je se odlučio na udomljavanje. Oni su naše ovomjesečno Pravo lice Imotske krajine jer su otvorili svoja srca i u svoj dom udomili troje djece. Ovaj hrabar i velikodušan čin je još i fascinantniji jer uz svojih troje djece odlučili su poboljšati još dječjih života.
- Kako ste se odlučili na udomljavanje?
Ostali smo sami, a dok smo mlađi, htjeli smo pomoći nekome. Umjesto jednog doveli troje, i eto, tako je krenulo.
- U studenom se obilježava Dan udomljavanja i posvojenja. Možete li nam reći što za vas predstavlja udomljavanje i koje je nove stvari udomljavanje uvelo u Vaš život?
Udomljavanje je otvaranje svog, ne samo doma, nego i svog srca, svoga svega i pružanje drugom. To je davanje. Nije to davanje samo kuće, nego svega što imaš i sama sebe, u konačnici.
- Kako su se djeca snašla u novoj sredini?
Snašli su se dobro uz našu pomoć. Uveli smo ih među naše susjede, prijatelje. Žive život kao da su kod svoje kuće. Ovdje znaju svaki detalj u selu. Mi njih ne gledamo kao strance, nego oni su tu dok odrastu.
- Koje su bile reakcije okoline na odluku da udomite troje djece?
Reakcije okoline su bile da nismo “čisti u glavi”(smijeh). Druga reakcija je da je to radi neki materijalnih razloga. Rekla sam neka svak vidi koliko je to pa neka proba. Meni je žao djece koja na takav način dođu, jer to ne može ništa platiti. Nikakva plaća, nikakve ‘pare’. Di je moj 24-satni rad za njih, briga. O njima više brineš nego o svojoj vlastitoj djeci. Tebi su oni povjereni i nema većeg od toga. Ja volim, obožavam djecu i suprug isto tako. On na svoj način, ja na svoj i mi se nadopunjujemo u tom smislu. Mi to ne smatramo teretom, što je najvažnije. Mi koliko god smo dali toj djeci, mi smo puno toga i dobili. Puno od njih naučiš. Išli smo kod psihologa u Split koji su nas pripremili na to kako njima treba pristupiti. Četiri mjeseca smo išli na edukacije i to nam je puno pomoglo. Također nam je puno pomogao i Centar za socijalnu skrb. Ja sam odgojila troje djece, ali to je jedan sasvim drugi pristup. Ti moraš složiti u svojoj glavi način kako se ponašati. Kad se netko odluči na to, treba otići na edukacije jer imaju smjernice kako postupati, i da će ispočetka biti teško. Oni su u domu živili jedan drugi život, ustanova je, svak se bori za sebe, oni kradu, lažu. To treba nadići. Mi njih učimo da se oni nas ne boje, ali da ne smiju lagati.
- Imate li poruku za obitelji koje se dvoume oko udomljavanja?
Dobro je da svak to napravi i zbog sebe jer će se osjećati dobro, ali loše je ako netko nema volju za to i ako se ne može davati toliko kao svojoj djeci, onda nek ne ulazi u to.
- Mislite li da bi ljudi u Imotskoj krajini trebali više udomljavati?
Mislim da trebaju. Malo su zatvoreni za to, čak neki ljudi koji imaju uvjete, nemaju svoju djecu, ali neće obavezu. Oni misle da će to njih dotući. Toliko djece želi da dođu po njih u dom, da ih uzmu, zato neka svak tko može razmisli o udomljavanju.
- Što mislite da je važno za razvoj Imotske krajine kako bi živjeli u što ljepšoj i humanijoj zajednici?
Da se otvaraju radna mjesta i da svak postupa onako iz srca. Da ne gledaju samo sebe, da vide i ljude oko sebe.
