Sestra Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i članica Družbe Školskih sestara franjevki, rođena je u Gornjem Podbablju blizu Imotskog.
Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu pri Studijskom centru socijalnog rada, a kasnije i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Najviše je poznata po službi ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije koju obnaša od 2008. godine i s punim pravom zaslužuje biti naše prvo „Pravo live Imotske krajine“.
- Recite nam za početak nešto o sebi, kako je izgledao Vaš život prije odluke da postanete redovnica?
Rođena sam u Gornjem Podbablju, u zdravoj vjerničkoj obiteljskoj sredini, kao najstarije od četvero djece u obitelji. Imala sam sretno djetinjstvo i odrastanje čega se i danas rado prisjećam.
- Kako ste osjetili duhovni poziv i jeste li imali potporu Vaših bližnjih?
Svatko od nas u djetinjstvu sanja i mašta da će biti ovo ili ono. Ali Bog sa svakim od nas ima svoj plan.
Tako sam i ja imala neke svoje snove, ali u trenutku kada sam osjetila poziv koji me usmjeravao u sasvim drugom pravcu, nisam dvojila niti trenutka. Znala sam da je jedino to za mene ispravan put. I danas to isto mislim.
- Ravnateljica ste Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Možete li nam nešto više reći o radu Caritasa i o aktualnim projektima?
Zahvaljujući pomoći dobročinitelja i Zagrebačke nadbiskupije, zagrebački Caritas zalaganjem zaposlenika i volontera različitim aktivnostima, inicijativama i konkretnim djelima nastoji ublažiti bijedu i potrebitima olakšati teret svagdašnjice pružanjem materijalne, stručne i duhovne pomoći. Naše aktivnosti razvrstane su u dva glavna područja djelovanja – prvo su usluge socijalne skrbi, odnosno skrb o korisnicima u našim domovima; trudnicama i majkama s malom djecom, djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, osobama s tjelesnim i mentalnim oštećenjima, beskućnicima te žrtavama obiteljskoga nasilja.
Na drugom području koje se odnosi na karitativni rad potrebnima pomažemo kroz Socijalnu službu, Obiteljsko savjetovalište, uslugu Pomoć u kući te podjelu materijalne i financijske pomoći. Osim zaposlenika, u radu nam pomaže oko 250 volontera koji se tijekom godine uključuju u različite aktivnosti. Svakako želim istaknuti i veliki doprinos 163 župna caritasa koji djeluju na području Zagrebačke nadbiskupije u kojima je aktivno oko 1.300 volontera.
- Koje su najteže situacije s kojima se susrećete u svom radu?
Sudbine teško bolesne djece, njihova patnja i ono što proživljavaju njihovi roditelji ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim. Mislim da je za svakog čovjeka to najteže iskustvo, pa tako i u mome radu. U takvim situacijama svjesni smo da materijalna i financijska pomoć nisu dostatne, nego nam preostaje samo molitva i vjera da patnja i bol po Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću našem životu i patnji daju jedini smisao.
- Postoje li još neki drugi interesi kojima se dodatno bavite?
Uz redovničko zvanje koje je temelj moga života i djelovanja te odgovornu službu koju obnašam u Caritasu, teško je naći vremena za dodatne interese. Svakako, rado pročitam dobru knjigu ili „baterije punim“ šetnjom u prirodi. Osobita mi je radost doći u moju dragu Imotsku krajinu, u Podbablje, te pokoji trenutak iskoristiti u prirodi, polju ili u vrtu.
- Koji Vas osjećaji vežu za Vaše rodno mjesto, imate li neku poruku koji biste željeli poslati ljudima u Imotskom?
Srce mi zaigra svaki put kad dolazim doma, u svoj kraj te se radujem svakom, pa i najmanjem napretku ljudi koji žive u tom škrtom, ali osobito lijepom dijelu Lijepe Naše.
Nažalost, posljednjih desetljeća i Imotska krajina je doživjela sudbinu mnogih naših zavičaja. Sve je više mladih koji napuštaju ovaj naš bogomdani kraj odlazeći za nekim „boljim životom“ u tuđinu. Strašna je činjenica da Hrvatska u zadnjih 8 godina bilježi broj od 50 tisuća manje školske djece. Bog nam je dao takve prirodne ljepote, vrijedni smo i marljiv. Bila bih presretna kada bismo svoja iskustva stečena u tuđini i svoje kapacitete složnije ulagali u poboljšanje kvalitete života ljudi i u razvoj našega kraja.
